Može da se koristi u prehrambenoj, hemijskoj ili industriji vještačkih đubriva umjesto fosilnih goriva, koja se sada troše. Nije toksičan niti korozivan, a sagorijevanjem nastaje voda – što ga čini ekološki najpovoljnijim gorivom, kazao je u razgovoru za „Politiku” Dejan Stojadinović, konsultant za energetiku, koji je i ovaj prijedlog zelenog vodonika i dostavio Ministarstvu energetike, koje ga je pošto su se upoznali sa detaljima uvrstilo u novi Zakon o čistoj energiji.
Кao jedan od prijedloga za smanjenje ugljen-dioksida i veće prisustvo čiste energije pominje se i zeleni vodonik. O čemu je riječ, kako se i iz čega dobija?
Vodonik se proizvodi već 200 godina i tehnologije za njegovu proizvodnju nijesu nove – nova je samo uloga vodonika u energetici, jer se smatra glavnim faktorom koji treba da omogući funkcionisanje energetskih sistema sa velikim učešćem solarnih i vjetroelektrana, što je dugoročni cilj koji su zacrtale i svijet i EU i Srbija. Zeleni vodonik dobija se postupkom elektrolize, koji je takođe dobro poznat, ali uz uslov da električna energija koja se koristi za njegovu proizvodnju potiče iz obnovljivih izvora. Na taj način bi se skladištila električna energija i koristila u periodima kada ne duva vjetar ili sija sunce. Pored toga, vodonik nije toksičan niti korozivan, a sagorijevanjem vodonika nastaje voda – što ga čini ekološki najpovoljnijim gorivom.
Кoliko bi Srbija zelenog vodonika mogla da proizvede i koliki bi to smanjilo proizvodnju struje iz uglja lignita?
S obzirom na to da se proizvodi iz vode – potencijali su ogromni, ali je ograničavajući faktor proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora. Trenutna proizvodnja struje iz solarnih i vjetroelektrana u Srbiji nema prevelik značaj za elektroenergetski sistem Srbije – učestvuje sa oko 2,5 odsto, ali kako se ovaj udio bude povećavao rašće i potreba za skladištenjem struje i korišćenjem zelenog vodonika. Sada je vrijeme da počne da se razmišlja o tome, jer se u Srbiji najavljuje izgradnja više od 2.000 megavata vjetroelektrana u narednih pet do deset godina. Ukoliko se ovi projekti realizuju, to bi već znatno uticalo na rad čitavog sistema i moraju se definisati novi uslovi.
Кljučna uloga zelenog vodonika je da omogući veliko učešće obnovljive energije u našem energetskom sistemu – što znači da bi svakako doprinio smanjenju potrebe za proizvodnjom struje iz lignita.
Da li je potrebno napraviti posebna postrojenja za zeleni vodonik i koliko bi ta investicija bila vrijedna?
Za proizvodnju je neophodno investirati u elektrolizer, koji košta oko dva miliona eura po megavatu. Trenutno se u Njemačkoj rafineriji u Veselingu gradi najveći elektrolizer na svijetu, kapaciteta 10 megavata i očekuje se da će se proizvoditi četiri tone zelenog vodonika dnevno. Pored toga, potrebno je izgraditi i infrastrukturu za skladištenje i snabdijevanje.
Кo bi sve mogao da koristi ovako proizvedenu energiju?
Zeleni vodonik je možda najlakše zamisliti poput gasa koji sada koristimo u Srbiji: na isti način se transportuje (gasovodi, boce, brodovi) – i može se koristiti za proizvodnju struje, grijanje ili kao gorivo u saobraćaju. Vodonik koji industrija sada koristi, proizvodi se iz prirodnog gasa i pri tome se emituju velike količine ugljen-dioksida. U industriji – prehrambenoj, hemijskoj ili industrija vještačkih đubriva, takođe je moguća upotreba zelenog vodonika umjesto vodonika iz fosilnih goriva, koji se sada koristi.
Da li je srpskim zakonom o OIE već predviđen zeleni vodonik ili će ga tek novi zakon uvrstiti u jedan od izvora čiste energije?
Uključen je u nacrt novog zakona i, ukoliko se on usvoji, biće prepoznat kao obnovljivi izvor energije (OIE).
Кolika je cijena ovako dobijene čiste energije u EU, za šta se tamo najviše troši i iz čega se proizvodi?
Vodonik koji se sada koristi u EU je takođe fosilnog porijekla. EU je tek prošle godine usvojila strategiju i postavila cilj da do 2024. godine proizvodi oko milion tona zelenog vodonika godišnje. Cijena ovako dobijene čiste energije zavisi od cijene električne energije i načina na koji će se upotrebljavati, kao i infrastrukture potrebne da bi se ona dopremila do potrošača. Tako na primer, u slučajevima kada se zeleni vodonik koristi kao motorno gorivo potrebno je, pored proizvodnje, izgraditi i skladišta, transportovati vodonik i izgraditi stanice za snabdijevanje.
Кomercijalna cijena vodonika iz fosilnog goriva u Srbiji je trenutno oko 20 eura po kilogramu, ali se očekuje da se sa povećanjem potrošnje troškovi znatno smanje, kao što je bio slučaj sa solarnim panelima, čiji troškovi su danas 10 puta manji nego što je to bio slučaj prije 10 godina.
Izvor: Politika
Foto: balkangreenenergynews.com