“Ukoliko naša država, kao i EPCG, ovo shvate kao priliku, biće to izuzetna šansa da se što više investicija pokrene u državi kada je energetika u pitanju. Mislim da i zemlje regiona treba da predmetnu situaciju vide na isti način, jer se tako, uz saradnju, dobijaju renomirane investitorske kuće za pomoć u realizaciji investicija”
Pred zemljama regiona je izuzetno izazovan put energetske tranzicije, koji će morati da pređu u narednih 10 godina. Tokom prelazne faze, koja je počela 1. oktobra ove, pa sve do 2034. godine, shodno Odluci Evropske komisije, ovdašnje kompanije koje u EU izvoze električnu energiju, cement, đubriva, čelik, gvožđe, aluminijum i vodonik, ali i određene proizvode na bazi ovih sirovina, u obavezi su da primijene sveobuhvatna pravila za izvještavanje o mehanizmu za prilagođavanje CO2 na granicama (CBAM). To znači da su kompanije sa područja zapadnog Balkana u obavezi da mjere koliko je emisija CO2 emitovano u procesu proizvodnje robe koju su izvezle u Evropsku uniju i da o tome kvartalno obavještavaju partnere kojima su tu robu prodale. Rok za prvi izvještaj je 31. januar 2024. godine.
Obaveza plaćanja takse počinje da se primenjuje od 1. januara 2026. i tada će za svaku tonu emitovanog CO2, u proizvodnji robe izvezene u EU, morati da se plati određeni iznos. Trenutno u Evropskoj uniji cijena tone emitovanog CO2 kreće se oko 80 eura, što govori o tome da se radi značajnom trošku. Na ovaj način EU želi da spriječi nelojalnu konkurenciju i firme iz EU da se presele u zemlje gdje se za emisiju CO2 ne plaćaju nikakve takse.
Elektroprivrede regiona su najveći zagađivači i emiteri štetnih materija. Obaveze bi podrazumevale uvođenje mjerenja i nadgledanja emisija, da bi se njima moglo posle upravljati i trgovati. Na početku 2026. EU će, po planu, uvesti, a zatim postepeno povećavati porez na ugljen-dioksid, s tim što ugovorne strane Energetske zajednice, uključujući zapadnobalkanski region, imaju pravo na izuzeće do 2030. za električnu energiju. Predviđeno je da sistem u potpunosti profunkcioniše na početku 2034. godine. Očigledno je da se radi o jako ozbiljnoj mjeri, na koju zemlje regiona treba da se spreme, odnosno da što prije izvrše diversifikaciju u proizvodnom portfoliju električne energije.
O tome šta ove mjere znače i kako će se obaveze koje je ustanovila Evropska komisija odraziti na energetski sektor Crne Gore i zemalja regiona, za portal Montenergija, razgovarali smo sa Bojanom Đordanom, izvršnim rukovodiocem FC Proizvodnja u Elektroprivredi Crne Gore.
MONTENERGIJA: Možete li nam ukratko pojasniti sistem CBAM s obzirom na to da se u Crnoj Gori vrlo malo zna o tome?
ĐORDAN: Opšte je poznato da Evropska unija predvodi Zelenu agendu i da u odnosu na ostatak svijeta pravi i najozbiljnije korake tako što usvaja najstrožiju regulativu kada je u pitanju energetska tranzicija, tj. dostizanje cilja prema kome bi do 2050. godine emisije gHG bile svedene na najmanju moguću mjeru. Sistem CBAM (engl. Carbon Border Adjustment Mechanism), odnosno Sistem za prekogranično prilagođavanje ugljenika, predstavlja samo jedan u nizu načina da se one zemlje koje ne prave ozbiljne reforme u energetskom sektoru dovedu u tržišnu ravan sa članicama EU koje prave ozbiljne korake u “ozelenjavanju” sopstene privrede i načina života. Naime, ovaj mehanizam služi za dodatno oporezivanje različitih vrsta roba (jasno su definisane) koje ulaze u EU, a dolaze iz zemalja čija regulativa u oblasti energetike, u kontekstu Zelene agende, nije usklađena sa regulativom koja vlada u EU. Na taj način EU štiti sopstveno tržište/potrošače od proizvoda koji nemaju jednake namete na robu koju izvoze.
CBAM mehanizam među robom koju treba dodatno operezovati tretira i električnu energiju, s tim što je EU ostavila mogućnost da se električna energija ne oporezuje dodatno sve do 2030. godine, ali samo pod uslovom da države ispune određene uslove te stoga treba da se poradi na ispunjenju tih uslova kako bi se električna energija oslobodila poreza barem do 2030. godine.
MONTENERGIJA: Kako vidite region, energetski sektor u Crnoj Gori, kao i EPCG u narednom periodu kroz određenu mapu puta oko navedenih obaveza EK?
ĐORDAN: Energetska tranzicija nije ni najamnje jednostavan proces, a još manje je brz. Treba da budemo svjesni činjenice da je energetska tranzicija u razvijenim zemljama krenula mnogo ranije, još s početkom 2000-ih godina, a da je ozbiljnu ekspanziju doživjela u periodu od 2010. do danas, a to je proces koji još traje. Sami ovi periodi preduzimanja ozbiljnih koraka jasno govore o složenosti procesa. Ali, ovakav proces ne treba prihvatati kao nepriliku, ma koliko da je izazovan. Naprotiv. Ovaj proces treba prihvatiti kao priliku i baš se tako odnijeti prema istom uz, naravno, potpunu spremnost da se energtska stabilnost, nezavisnost i sigurnost ne smiju dovesti u pitanje.
Zato, ukoliko naša država, kao i EPCG, ovo shvate kao priliku, biće to izuzetna šansa da se što više investicija pokrene u državi kada je energetika u pitanju. Mislim da i zemlje regiona treba da predmetnu situaciju vide na isti način, jer se tako, uz saradnju, dobijaju renomirane investitorske kuće za pomoć u realizaciji investicija.
Još jednom ću ponoviti – energetsku tranziciju treba prihvatiti kao priliku, a ne kao problem, ma koliko da je zahtjevna.
MONTENERGIJA: Kojim putem bi trebalo da idu zemje regiona i Crna Gora po ovom pitanju?
ĐORDAN: Jeste, kao što sam i naveo u odgovoru na prvo pitanje, CBAM na električnu energiju za države koje ispune određene uslove po pitanju zakonske i druge regulative, kako bi se dobilo izuzeće. U konačnom, treba izvršiti diversifikaciju proizvodnog portfolija, izgraditi što je više moguće OIE uz nove HE, jer Crna Gora ima dosta neiskorišćenog hidropotencijala. S tim u vezi, Vlada treba da usvoji određena strateška dokumenta, od kojih je najvažniji Nacionalni energetski i klimatski plan (NEKP), kojim bi se jasno definisali prioriteti u razvoju elektroenergetike u Crnoj Gori. Važno je napomenuti da je Crna Gora već napravila jedan ozbiljan korak kada je u pitanju izgradnja OIE, a to je uradila kroz projekat Solari 3000+ i 500+. Na današnji dan u Crnoj Gori na krovovima ima instalisano preko 30 MWp fotonaponskih elektrana, što je, priznaćete, jako ozbiljna cifra, a realizovana je (od ideje do realizacije) od jula 2021. godine, dakle, za samo dvije godine. Kažem – samo – zato što EPCG, kao AD u većinskom vlasništvu države, ima zakonsku obavezu da se pridržava nekih odredbi Zakona o javnim nabavkama, koje, razumljivo, ne važe za privatne firme, tako da je ta neusklađenost regulative sa realnim razvojnim potrebama energetskog sektora zacijelo usporavala proces nabavki.
MONTENERGIJA: Kako će to, kad zaživi i kod nas, uticati na finasijsku efikasnost poslovanja TE “Pljevlja” i da li će to dovesti u pitanje održivo funkcionisanje postrojenja?
ĐORDAN: Jasno je da je svaki dodatni namet u radu nekog proizvodnog pogona otežavajuća okolnost za njegovo funkcionisanje. Tako je i u slučaju uvođenja takse na CO2. Napominjem da Crna Gora već ima uredbu po kojoj zagađivači plaćaju emisije CO2 i da je od prošle godine taj mehanizam konačno doživio svrhu svog postojanja. Novac koji je EPCG uplatila državnom Eko fondu završio je u državnoj kasi, a velika većina tog novca je upravo investiratirana u projekat Solari 3000+ i 500+. Zato kažemo da se prave prvi koraci i da nijesu zanemarljivi.
Kada je u pitanju rad TE u situaciji pune naplate CO2 kredita, svakako da će rad termopostrojenja biti značajno opterećen. Treba da imamo na umu da naša TE neće biti jedina koja će da radi i nakon 2034.godine, već će biti samo jedna u nizu u Evropi. Ulaganjem u projekat ekološke rekonstrukcije postojećeg bloka, TE će biti opremeljena najsavremenijim tehnološkim postupcima u tretiranju dimnih gasova i smanjenju emitovanja štetnih matereija u vazduh. Naravno, svakodnevno pravimo računicu i nastavićemo da to radimo u cilju sagledavanja cijele situacije.
Potreba elektroenergetskih sistema u tehničkom smislu za baznom energijom je nesporna, a energija iz TE je upravo takvog karaktera. Imajući u vidu da Crna Gora nema svoja nalazišta gasa i da, za sada, nema izgrađenu nikakvu gasnu infrastrukturu te da nema ni nuklearni izvor električne energije ili tome slično, jasno upućuje na zaključak prema kome je TE od vitalnog značaja za elektroenergetski sistem Crne Gore, samim tim i za cjelokupnu privredu naše države. U konačnom, problem rada, odnosno gašenja TE ima značajno širu sliku i treba je sagledati u cjelini. Tu se, prije svega, misli na socio-ekonomsku sliku u Pljevljima, jer bi gašenje TE, gotovo pa trenutno, značilo i gašenje ili uvođenje u ozbiljne probleme samog rudnika, kao i niza firmi vezanih za RUP i TEP u Pljevljima, ali i u ostatku Crne Gore.
Ovdje bih svakako napomenuo jednu veoma važnu činjenicu: najskuplja energija je ona energija koje nema, a potrebna je za stabilan rad sistema i snabdijevanje potrošača.
MONTENERGIJA: U Crnoj Gori već tri godine postoji definisan nacionalni mehanizam poreza na emisije CO2. Ipak, iako na početku pohvaljen o EEZ, sredstva od Uredbe gotovo da nijesu bila primjenjivana u cilju finansiranja projekata koji utiču na smanjenje emisija GHG i dekarbonizacije. Na koji način je potrebno nastaviti aktivnosti, shodno Uredbi, a da sistem ne bude obesmišljen?
ĐORDAN: Važeća Uredba usvojena je 2020. godine i predstavlja jedan dosta jednostavan mehanizam naplate emisionih kredita. Nažalost, za 2020. i 2021. godinu novac nije otišao niti u državni trezor niti je uložen u bilo kakav projekat OIE. Tek 2022. godine uspjeli smo da dođemo u situaciju da se novac uplaćen državi na račun taksi na CO2 preusmjeri na projekat OIE, odnosno na projekat ugradnje fotonaponskih elektrana na krovove crnogorskih domaćnistava.
MONTENERGIJA: Očekuje se veliki pritisak na zemlje regiona. Da li region i Crna Gora imaju dovoljno vremena na ispravno djelovanje kako bi se ispunili neophodni zahtjevi Zelene agende?
ĐORDAN: EU preko dostupnih mehanizama uveliko koristi priliku da primora zemlje, kako članice, tako i one koje se nalaze u procesu pridruživanja, da što više novca ulažu u izgradnju novih OIE, kako bi se smanjila upotreba fosilnih goriva te da što prije usvajaju odgovarajuću regulativu, kako bi se stvarale formalne pretpostavke za što brži i dinamičniji razvoj u oblasti OIE.
Vrijeme koje se nameće u cilju realiazacije uslova iz zelene agende je veoma kratko. Stoga, države treba da se ozbiljno posvete ovoj problematici kako bi se ubrzao proces iz zelene agende i, u konačnom, oko 2050. godine postigao cilj „zero emission“. Svakako, odluke koje se donose moraju biti pažljivo mjerene, uz jasnu i prethodno pripremljenu strategiju za svako buduće djelovanje. Vremena je sve manje, ali procjenjujem da ga ipak ima dovoljno kako bi se zemlje regiona transformisale u cilju ispunjenja Zelene agende.
