Savjetnik Predsjednika Odbora direktora EPCG za saradnju sa međunarodnim organizacijama Goran Đukanović osvrnuo se na energetsku krizu, njene efekte i očekivanja te položaj EPCG u uslovima negativnih globalnih kretanja na energetskom tržištu. Tekst Gorana Đukanovića prenosimo integralno:
O energetskoj situaciji u Crnoj Gori i Evropi
Crna Gora je jedna od rijetkih evropskih država koja je pošteđena posljedica enormnog rasta cijena električne energije i gasa na tržištu. Zato nije pretjerano reći da je Elektroprivreda Crne Gore (EPCG), ove godine, time što nije povećava cijenu električne energije spasila crnogorsku privredu i građane od osjetnog poskupljenja i restrikcija, što je izuzetan uspjeh u trenutnim okolnostima vrlo nepovoljne energetske situacije u cijeloj Evropi. Tako je Crna Gora za sada pošteđena od razarajućeg uticaja energetske krize i rekordnog rasta cijena električne energije na evropskim berzama.
Koliki je šok na evropskom energetskom tržištu ove godine, ponajviše izazvan ratom u Ukrajini i obustavom isporuke gasa Rusije Evropskoj uniji, ilustruje činjenica da su cijene gasa ove godine dostizale 10-11 puta veću cijenu u odnosu na 2020. godinu te da su cijene električne energije za domaćinstva u EU 2-3 puta više nego prije dvije godine, dok se u Velikoj Britaniji, krajem ove i početkom naredne godine, očekuju i do pet puta više cijene nego u prvoj polovini prošle godine.
Tako će, npr, britansko domaćinstvo koje je za račune za električnu energiju godišnje izdvajalo, u prosjeku, oko 1.200 funti, ove godine za istu potrošnju izdvojiti preko 5.000 funti (mada je nova britanska premijerka Tras obećala da će cifru ograničiti na oko 3.000 funti, subvencijom). Što se tiče cijene električne energije za industriju, u Francuskoj je ovog ljeta za proizvodnju tone aluminijuma, primjera radi, trebalo platiti 8.000 eura, samo za električnu energiju, a u Njemačkoj u julu 10.000 eura po toni (u septembru je ta cifra opala na 4200 eura/t). Inače, u normalnim uslovima cijena električne energije učestvuje 35-40% u ukupnoj proizvodnoj cijeni aluminijuma (700-800 USD /toni). Iz tog razloga u Evropskoj uniji, ove godine, proizvedeno je preko milion tona primarnog aluminijuma manje i ta proizvodnja je na najnižem nivou od 1973. godine (ispod 3 miliona tona /god). Tokom ove zime očekuje se zatvaranje još oko pola miliona tona godišnje proizvodnje aluminijuma samo u Evropi, kao i brojnih drugih industrija, velikih potrošača električne energije i gasa: cementa, čelika, vještačkih đubriva…
Zato ni KAP-ova elektroliza, nažalost, nije mogla izbjeći sudbinu nekoliko evropskih elektroliza koje su, takođe, obustavile proizvodnju.
Napokon, EPCG je zaslužna za uspješnu turističku sezonu, stabilno finkcionisanje sistema snabdijevanja i dala je značajan doprinos stabilnosti ekonomskog sistema u situaciji kada su cijene gotovo svih artikala na domaćem tržištu porasle bilo zbog toga što su iz uvoza ili zbog rasta cijena nafte ranije ove godine.
Uz rekordne cijene energije i rekordna suša
Važno je napomenuti da je ova godina posebna i izuzetna što se tiče energetske situacije, na gotovo cijelom evropskom kontinentu: sa jedne strane, rat u Ukrajini je izazvao enorman rast cijena gasa i električne energije, a sa druge rekordna suša, tokom više decenija, uzrokovala je znatno manju proizvodnju električne energije iz hidrolektrana. To je natjeralo pojedine države, kao npr. Njemačku, da ponovo aktiviraju proizvodnju iz termoelektrana i tako koliko-toliko ublaže negativne posljedice energetske krize na industriju i ukupno ekonomiju države. Zato je prava šteta što Crna Gora nije izgradila bar jedan veći energetski objekat tokom protekle decenije, a mogla je i dva. Tu, prije svega, mislim na hidrolektranu “Komarnica” i na drugi blok Termoelektrane “Pljevlja”, jer bi u ovoj i narednim godinama korist samo od rada nove termoelektrane rezultirala stabilnim energetskim sistemom, bez uvoza električne energije tokom ljetnjih mjeseci i u uslovima rekordne suše i donijela Elektroprivredi i Crnoj gori nekoliko stotina miliona eura prihoda godišnje i ove i ,bar, narednih pet godina. Zanimljivo je istaći da bi se ukupna investicija u Drugi blok isplatila samo u toku ove godine i to za manje od godinu, uzevši u obzir trenutne cijene energije na evropskom tržištu. Čak, i da se zatvori i obustavi proizvodnja iz nje, iz ekoloških razloga, recimo 2025. godine, ona bi u međuvremenu otplatila sebe i zaradila preko milijardu eura čistog profita. U međuvremenu, novoizgrađeni kapaciteti iz obnovljivih izvora energije bi bili dovoljni da nadomjeste eventualno zatvaranje termoelektrane. Nažalost, nedostajalo je znanja i vizije da Drugi blok Termoelektrane i HE “Komarnica” davno budu izgrađeni i sada korišćeni.
Važno je istaći i činjenicu da privatizacija Elektroprivrede nije obavezivala tadašnji menadžment Kompanije, koji je konstituisala italijanska kompanija A2A, da investira u nove energetske kapacitete, a to je osnova i suština svake privatizacije. Slično je bilo i sa Željezarom Nikšić i KAP-om. Moram da priznam da me iznenađuje odsustvo reakcije inostranih predstavnika u Crnoj Gori na ove pojave – posmatraju i ćute, umjesto da su posavjetovali Vladu i ukazali na propuste.
Rekordne investicije u termoelektrane u Kini
Navešću samo nekoliko činjenica u vezi sa izgradnjom termoelektrane: Drugi blok Termoelektrane imao bi snagu od oko 250 MW, više od postojeće termoelektrane. Kina, trenutno, gradi termoelektrane kapaciteta 38.4 GW, a do 2025. godine planira da izgradi 246,8 GW snage iz termoelektrana, što je gotovo hiljadu puta veća snaga od Drugog bloka Termoelektrane “Pljevlja”. Ovo uprkos tome što se Kina obavezala na limitiranje emisije CO2 gasova do 2030. i potpunu karbonsku neutralnost do 2060. godine. Naime, kineski stratezi su zaključili da ogromna i brzorastuća kineska ekonomija mora da nastavi da se razvija i ne smije da stagnira, a jedini izlaz za brzo rješenje nedostatka energije je gradnja termoelektrana. Uprkos tome što je Kina istovremeno i najveći proizvođač energije iz vjetra i sunca na svijetu i najveći investitor u obnovljive izvore energije na svijetu. Pri tome je važno napomenuti da sve novoizgrađene termoelektrane (na ugalj) su opremljene savremenim sistemima tzv. CCUS koji smanjuju emisju CO2 na minimum i skladište ga*.
Neophodne hitne ivesticije u energetske kapacitete
Osim projekta Solari ( 500+ , 3000+, 5000+, 10000+) dobro bi bilo da se ubrza početak gradnje vjetroelektrane “Gvozd” (72 MW), čije puštanje u rad je planirano do kraja 2023. godine. Iz tog razloga, Vlada i resorna minstarstva trebalo bi da hitno predlože zakonska rješenja kako bi se ubrzala procedura i izbjegle prepreke (ekološka regulativa, imovinske i ostale prepreke i usporivači), a kako bi se odmah pristupilo gradnji i postavljanju vjetrogeneratora. Isto važi i za početak gradnje HE “Komarnica”.
Treba shvatiti i prihvatiti ( primjer Njemačke sa restartovanjem termoelektrana to potrvđuje) da su investicije u energetske sisteme neophodne i zato treba praviti kompromis sa ekološkim i ostalim NVO organizacijama i ekološkim propisima kada je u pitanju ekološka zaštita biljnog i životinjskog svijeta kako to ne bi bila prepreka za gradnju energetskih objekata, a posebno ako je u pitanju funkcionalnost cijelog energetskog sistema i ukupne ekonomije države. Pogotovo ako se radi o izmještanju životinja ili manjem potapanju uglavnom nižeg rastinja, a ne uništenju.
Rukovodstvo EPCG je, u više navrata, od samog početka svog mandata, tražilo od Vlade da se investicije u energetske izvore proglase projektima od prioritetnog javnog interesa kako ne bi dolazilo do zastoja i usporavanja u početku i toku gradnje. Samim tim, sadašnji menadžment EPCG ne može biti odgovoran za deficit i uvoz električne energije, a posebno ne u uslovima enormnih suša i pada rezerve u hidroakumulacijama. Naprotiv, pokretanje projekta Solari 3000+ i 500+ od strane sadašnjeg rukovodstva EPCG je od izuzetnog značaja za eliminisanje deficita na domaćem tržištu, moguće već do narednog ljeta.
Preporučio bih, u cilju boljeg iskorišćenja i veće efikasnosti sadašnjih i budućih solarnih i vjetro elektrana, da se krene u projekat instalacije jednog baterijskog kompleksa, za skladištenje energije, kapaciteta/snage od minimum 50 MW. To bi omogućilo da se efikasnost korišćenja energije sunca i vjetra duplira, tj. sa oko 30% na preko 60% instalisanih kapaciteta. Ovi baterijski kompleksi su do nedavno bili veoma skupi i nisu imali široku primjenu (najviše u Australiji i SAD, Kaliforniji za napajanje sistema koji nisu imali kvalitetno alternativno napajanje), ali troškovi u posljednje vrijeme naglo padaju i u uslovima enormnog rasta cijene električne energije imaju svoju ekonomsku opravdanost. Samo ovaj jedan baterijski kompleks, ukoliko bi se instalirao i pustio u rad do naredne turističke sezone, omogućio bi da Crna Gora ili znatno smanji ili potpuno obustavi uvoz električne energije, tokom cijele godine. Cijena ovog baterijskog kompleks je oko 500 US$ po KWh, sa tendencijom daljeg pada, a to iznosi oko 25 miliona US$ za snagu od 50 MW.
Takođe, u ovom kontekstu, dobro bi bilo imati strategiju za puštanje u rad novih obnovljivih energetskih izvora (vjetar, sunce, hidro) do 30. aprila naredne godine, u smislu – što više to bolje.
Koliko će novih energetskih kapaciteta biti spremno do kraja aprila naredne godine?
Potrebno je ustanoviti prepreke i ograničenja, ako ih ima, koje bi usporile puštanje u rad novih izvora/postrojenja i definisati metode i načine da se to prevaziđe. Koordinacija između EPCG, Vlade i ministarstava mora se intenzivirati i poboljšati u tom domenu. Sadašnji i naredni period iziskuje brzo reagovanje i efikasno upravljanje resursima i ponajbolje potvrđuje izreku: “vrijeme je novac”. Važno je naglasiti i prihvatiti hitnost investicija i puštanje u rad novih izvora energije, gdje god je moguće i što prije.
Kada ispuni ove ciljeve, kada Crna Gora postane energetski nezavisna i bude u stanju da u kontinuitetu izvozi električnu energiju, a pri tom je ne uvozi, to će biti i prekretnica ka budućem ubrzanom ekonomskom razvoju i otvoriće vrata za ponovni razvoj industrije. Elektroprivreda Crne Gore ima ključnu ulogu u tom razvoju.
Foto: Portal Analitika