Industrijski rast i dekarbonizacija neće uspjeti stabilizovati, a kamoli zaustaviti klimatske promjene
Globalna potrošnja energije porasti će gotovo 50% do sredine vijeka, stoji u projekcijama koje je ove sedmice objavila Uprava američke uprave za informiranje o energiji (EIA). Potrošnja energije iz obnovljivih izvora energije, kao što su hidro, vjetar i solarna energija može pokazati najbrži rast u relativnom smislu, ali potrošnja iz nafte, plina, pa čak i ugljena također će se povećati, premda neznatno u slučaju ugljena.
Klimatski izazov
Projekcije naglašavaju ogroman politički i tehnološki izazov osiguravanja više energije, posebno u zemljama u razvoju s povećanjem životnog standarda, istovremeno smanjujući emisiju gasova koji izazvijau staklenu bastu.
Projekcije pokazuju najbrži rast obnovljivih izvora energije (+ 166%) i prirodnog plina (+ 44%), ali i kontinuirano povećanje nuklearne energije (+ 36%), nafte (+ 22%), pa čak i uglja (+ 12%). Globalne emisije CO2 znatno će se povećati do 2050. godine, osim ako rast potrošnje energije naglo ne bude ograničen, što se čini malo vjerovatnim obzirom na trendove, ili ako dođe do bržeg prebacivanja na izvore koji ne emituju CO2 (što se također čini malo vjerovatno s obzirom na nedostatak političkih aktivnosti).
Rast populacije i industrije
S trenutnim politikama i tehnologijama, atmosferski CO2 nastaviće se povećavati do sredine vijeka, nadmašujući ga daleko iznad cilja koji su postavili kreatori politika kao dijela Pariškog sporazuma iz 2015., s pripadajućim posljedicama na klimu. Procjene uticaja na okolinu pokazuju da će OECD industrije ostvarivati prosječni rast stanovništva od 0,3% godišnje do 2050. godine i rast proizvodnje po glavi stanovnika od 1,2%, što će nadoknaditi pad energetske intenzivnosti od 1,1%. Međutim, za brže rastuće ekonomije koje nisu članice OECD-a, od kojih su mnoge ušla ili će ući u status srednjeg dohotka, rast stanovništva od 0,8% i rast BDP-a po glavi stanovnika od 2,9% nadmašiće 2,0% smanjenje energetske intenzivnosti.
Rast potrošnje energije
Rezultat je da se predviđa da će se potrošnja energije OECD-a povećavati za 0,4% godišnje do sredine vijeka, dok se potrošnja izvan OECD-a povećava za 1,6%. Potrošnja energije OECD-a bit će oko 15% veća u 2050. u poredbjenju sa 2018. godinom, iako će se njezin udio u ukupnom svjetskom porastu smanjiti s trenutnih 40% na 30%. Potrošnja energije izvan OECD-a povećaće se za gotovo 70%, a njezin udio u ukupnom svjetskom porastu porast će na 70% sa 60%.
EIA pretpostavlja da se intenzitet potrošnje energije koja emituje CO2 može smanjiti u prosjeku za 0,6% godišnje u industrijama OECD-a i izvan zemalja OECD-a do 2050. godine. U ekonomijama OECD-a, dekarbonizacija od 0,6% je više nego dovoljna da nadoknadi povećanu potrošnju energije od 0,4%, rezultirajući neto smanjenjem emisija od 0,2% godišnje. Međutim, u državama koje nisu članice OECD-a, dekarbonizacija od 0,6% nije dovoljno blizu da nadoknadi povećanu potrošnju energije od 1,6%, a emisije rastu na 1,0% godišnje.
Pretpostavke o brzini dekarbonizacije mogu se osporiti, ali projekcija podvlači razmjere tehnologije i promjena politike koje bi bile potrebne za stabiliziranje, a kamoli smanjenje emisija. To će pred političare i ekonomiste staviti nevjerovatan, pa i nesavladiv izazov kad je riječ o borbi protiv klimatskih promjena.